Možda je vrijeme da se prestaneš truditi... Ah da, zaboravih, ti to nikada ni nisi pokušavao...
Opet smo tu, na starome mjestu, s iste strane jastuka. Pokušavam zbrojiti dva i dva, ali izgleda da me u ovom slučaju moja pamet napustila... Oduvijek sam se trudila analizirati sve ove nerješene rebuse... Možda je upravo to i bila moja greška... Kako god, dobro znaš da ne mogu protiv sebe i da ću ja uvijek biti ja, a Ti si onaj koji vodi borbu sa vjetrenjačama... I bojim se da će i ovoga puta suci presuditi u njihovu korist...
Ne, nisam očekivala ništa, odavno od Tebe ne očekujem ništa... Samo sam se nadala da će ovoga puta stvari izgledati drugačije. Izgleda da iz tvoje prespektive stvari još uvijek izgledaju isto.. Izgleda da si ti još uvijek onaj stari, a ja sam neka druga... Još uvijek, nakon toliko vremena, nisi dokučio tko si i što si, a još manje – što želiš... Ne znam mogu li pratiti tvoju priču. Ne znam ni želim li. A onda opet, s druge strane, vraćam se Tebi i Ti se vraćaš meni... Ima li smisla? Hoće li ikada imati smisla? Teško je reći, ali jedno je sigurno – iskre koje su postojale među nama izgleda još uvijek gore jer se nakon svega još uvijek vraćamo jedno drugom.. Zar ne shvaćaš da je sve što od tebe tražim odgovor - puka potreba ili nešto više? Što je to?
Možda je ovo samo prolazna stvar, možda i nije.. A možda.. Eh, možda... Ne, neću ti govoriti ništa, samo ću te njemo gledati... Neću te ispitivati ništa, ali dragi moj, ovo je Tvoj posljednji pokušaj... Hoćeš li ga iskoristiti, ne znam, ali jedno sam sigurna – nakon ovog nam ostaje ili zbogom ili ostaj.. Doviđenja je izbrisano...
Ne vrijedi, kasno je... ili nije?
20.05.2009. u 22:44 | 11 Komentara | Print | # | ^
I drugi puta ću pametnije...
Prošao je i taj dan. Dan pun uzbuđenja, glazbe, plesa, smiješanih emocija, suza, sreće... Dan kada je djevojka postala ženom - snašom, rekli bi stari ljudi.
"Laku noć dame i gospodo. Eto, i ova predstava je završena. Nadam se da ste uživali u njoj" , rekao bi Balašević. Da, i ova predstava je završena. Ali predstava u kojoj nitko nije nosio maske već su svi glumili ono što uistinu jesu i pokazali svoje pravo ja. Uživali? Premala je to riječ... Savršenstvo koje, mnogi bi rekli, ne postoji, pružilo je dio svojih koraka u jučerašnjem danu. I dok jedni produbljuju svoje osjećaje vječnim zakletvama, drugi su na dobrom putu da otkriju što uistinu osjećaju. Glazba, stihovi, ples... Heh, ples - početak svega... Ritam koji nas vodi i neprestano upravlja naša tijela u smjeru samo sebi znanom i s ciljem samo sebi opravdanim.
"Stigao sam kasno, stajao na cesti i slučajno tebe ugledao tada. Ni slutili nismo da ćemo se sresti pod svjetlima ovog bezimenog grada." Pričaj mi o sebi.. Reci mi svoje želje, svoja maštanja, svoje snove i ideale... Reci mi što te pokreće, odakle ta snaga i žar koji isijavaju iz tvoga tijela..."Gdje li si se dosad skrivla?", upitao si me. Na mjestu, dragi, gdje odlaze oni koji čekaju svoj savršeni trenutak u kojemu će se zavuči u svoju čahuru i nedopustiti nikome da rasplete niti kojom su obavijeni. Smiješ se i sve mi se više sviđa taj osmjeh... Uistinu si nešto posebno, priznajem...
Što se to događa? Gdje smo to krenuli? Smiješ se i ja se smijem skupa s tobom... Naposlijetku ipak odustajem... Ne dopuštaš mi to... Pružaš mi ruku i vodiš me... To je ono što mi treba... Osjećam se tako sigurno, a opet tako slobodno... Opet smo tu, na pravome putu... Rekla sam ti da ću naučiti. O kako volim kada sam u pravu!
Znam, vrijeme je, i ti moraš poći... Zagrli me snažno i nedopusti da ovaj tren prođe... Krenula sam i osjetila tvoj snažan stisak... Ne puštaš me... "Pusti da ovaj tren traje", rekao si. I što sam više tu, to postaje mi sve teže i teže. Tako bih te rado vezala za sebe jer to je jedini način da tvoje biće ispuni moje, tvoja duša da postane moja i ti zauvijek ostaneš ovdje, pored mene... Opet se smijemo... Tvoj osmjeh... Tvoj osmjeh tako magičan, a tako tajanstven. Što je to što kriju tvoje oči? Reci mi, dragi, i dat ću ti tisuću razloga da ostaneš, tisuću razloga da podijelimo ovaj trenutak vječnosti i još tisuću razloga da se vratiš i poželiš me još više...
Budim se, ali tren traje i dalje.. Nadam se da ćemo se ponovo sresti u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi, u nekom drugom cirkusu...
20.04.2009. u 01:06 | 3 Komentara | Print | # | ^
„Da, zaljubit ću se, i to odmah pre podne pa sam čitav dan miran... Kao klinac sam time lepio napuklo srce i dobro je držalo. Kako se ranije nisam setio šta se ono radi kad te ostavi devojka?”
Zaljubit ću se, odlučih. Nije bitno kada, u koga ni zašto. Bitni smo samo moja sreća i ja. Sebičnost, priznajem, ali takva je postala moja stvarnost.
Prošao je još jedan period u mome životu. Period u kojemu smo i ti ja okrenuli nove stranice u našim životima. Ovoga puta jedno bez drugog. Je li to bio pravi izbor, ne znam. Moja odluka, tvoja odluka, that's how it goes. Priznajem, grješila sam, ali isto tako znam da sam tu pogrešku htjela ispraviti, ali mi ti za to nisi pružio drugu priliku na koju, vjerujem, svi mi imamo pravo . Nema veze, dragi moj, jer to je sada ionako iza mene. Ovaj osjećaj koji nosim u sebi zakopan je duboko u meni, prekriven velikim kamenom, spremljen daleko od stvarnosti. Tamo mu je mjesto i neka tamo ostane. Jesi li donio pravu odluku to će samo vrijeme pokazati.. Iskreno, želim ti sreću, dragi moj, zaslužuješ to! Ove nevidljive niti koje nas spajaju će uvijek biti ovdje i nitko i ništa nam to nikada neće moći oduzeti. Ti i ja znamo što smo bili, što jesmo, što ćemo uvijek biti i što ćemo uvijek dijeliti. To je naša mala tajna, dragi moj.
Sada, kada pogledam unazad, ne žalim zbog ničega. Previše je toga da bi se oslanjali na prošlost zbog koje bi naša budućnot mogla biti upitna. Vrijeme koje smo dijelili će uvijek biti zapisano tu, u našim srcima i to je ono što je bitno. Ovaj osjećaj sjete koji me prati samo je puko sjećanje na prošle dane, na uspomene... Mogu ti reći, dragi moj, da moja duša polako počinje disati punim plućima... Sve ovo joj je dalo hrabrosti i snage za dane koji
dolaze.
Shvatila sam da, bez obzira na sve, još uvijek u meni postoji snaga. Zbog te snage, moja je glava uspravna, a moje lice krasi osmjeh. Osmjeh, koji niko nikada neće moći ugasiti. Ti si ga tu postavio, hvala ti na tome, ali ja sam ta koja ga održava. Bez obzira na sve, još uvijek te mogu pogledati u oči, nasmješiti ti se, uputiti riječ ili dvije i nakon toga jednostavno otići sa osmjehom. U tome je cijela bit, u tome je štos. Bez obzira na sve, ja sam jača nego ikad, a tebi sam, dragi moj, zahvalna na tome jer sve situacije kroz koje smo prošli su me učinile takvom.
Zaljubit ću se rekoh. Nije važno kada, u koga ni zašto. Moj je anđeo ponovo poletio.
02.03.2009. u 16:44 | 13 Komentara | Print | # | ^
...svilena buba melanholije predugo se čaurila u meni, i znao sam da je samo pitanje trenutaka kada će neki blesavi šareni leptir prhnuti iz svega toga...
Probudih se. Predugo je trajao ovaj san, ali moje putovanje još uvijek nije završilo... Eh, snovi su frka živa... Što ih više imaš, više ti ih ostane neostvarenih. To pouzdano znam. Imam i duplikata u svojoj kolekciji... Iako, ponekad, i nije to tako loše... Stvoriti si neku iluziju... Živjeti svoj san... Ionako je sve zapisano negdje gore, među zvjezdama... Samo je rukopis pomalo nečitak, a naši snovi čudesni rezervoari naših budućnosti...
Primjetila sam da mi inspiracija u posljednje vrijeme i nije najbolji prijatelj... Mislila sam da će me moje putovanje okrijepiti i da ću s lakoćom nastaviti ono misiju davno započetu... Ali moja ruka kao da je zaboravila pisati... Kao da to više nisam ja.. Kao da pokušavam izreći nešto i neću se smiriti dok se to i ne ostvari...
Unatoč tome, još uvijek održavam onaj spokoj i mirnoću u svojoj duši postignut u danima odsutnosti... Unatoč svemu što se u mome životu događa, ne dopuštam nikome da naruši taj sklad...
Unatoč svemu, shvatila sam da idem naprijed, i da ništa ne može uništiti moje ideale.
Bez obzira na sve, ja sam ta koja je bitna.
20.09.2008. u 18:00 | 8 Komentara | Print | # | ^
...moje riječi još uvijek žive...
Dragi moji evo javljam vam se kratko da znate kako moja duša još uvijek diše... nisam vas zaboravila, samo sam otplovila daleko odmoriti svoje zbrkane misli... neće me biti još neko vrijeme jer neću imati dostupnost internetu, ali kad se vratim, bit ću bolja, snažnija i nova Ja...
S ljubavlju,
vaša ...
Čovjeku je ponekad potreban mir kako bi shvati što želi i kuda ide... Kako bi shvatio svoj cilj i svoju bit... Zaogrnuta tim plaštem plovim ovim beskrajem... Ali i moj će brod ponovo uploviti u svoju luku...
08.08.2008. u 10:04 | 3 Komentara | Print | # | ^
...kad predugo traje, i tišina jednom zazvuči...
Da...moja tišina definitivno dugo traje... još uvijek osluškujem njenu jeku koja se s vremenom stvorila... Ne, ovo vrijeme nije dobro za mene... Barem ne ovo u kojem se trenutno nalazim... Izgubila sam se u ovom burnom vremenu sadašnjice i to je ono što uznemiruje moju nutrinu... Danima pokušavam pronaći riječi, inspiraciju, ali sve je jednostavno tako mrtvo... U meni je nastala blokada koju bezuspješno pokušavam ukloniti... Zabrinjava me to... Riječi koje su mi nekada pružale utjehu sada više ne naviru... Osjećam se kao da je mojim mislima zavladala praznina... Pokušavajući otkriti razlog moga stanja, došla sam do jedne, nimalo iznenađujuće i, sasvim istinite činjenice. Užurbani život kakav sam počela živjeti ne daje mi disati. Ne daje mi prostora u kojem ću odmoriti svoje besciljne misli, svoju dušu. Postala sam previše zaokupljena masom drugih stvari i zadacima koje sam pokušavala rješavati. Stvar je u tome da svijet u kojem živimo nije svijet u kojemu smo nekada živjeli. S druge strane, nije istina da ne možemo odvojiti malo vremena za sebe... Naravno da možemo - sve je stvar organizacije... Organizacije koja meni, očigledno, fali...
Ona ista tišina koja je u meni započela dobivati tužnu notu potaknula me na razmišljanje... Osim toga, zadala mi je zadatak... zadatak koji ću se ja žarko potruditi ispuniti... i nadam se da ću u tome i uspjeti...
22.05.2008. u 01:02 | 10 Komentara | Print | # | ^
Varljivo je brdo život, nema šta...
I šta?
I ništa…
Izgleda da sve to na kraju ipak nekako dođe na svoje… ;)
02.04.2008. u 00:39 | 7 Komentara | Print | # | ^
S Tugom jednostavno treba umeti...
S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primjećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I, pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići...
27.02.2008. u 23:08 | 9 Komentara | Print | # | ^
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.
Korišteno za dizajn
Ubaci ove poveznice negdje na svoj blog.